Tekst preuzet iz „MD Srbija“ br.6
Foto: Per Bernal
Autori: Cutler i Ron Harris
Ne provodim previše vremena razmišljajući o prošlosti zbog toga što se neprestano
koncentrišem na ono sledeće što moram da uradim. Ali kad se prisećam, to skoro
nikada nije o vremenu kada sam jurio Ronnie-ja ili mojih prvih par godina kao
Mr. Olimpija. Moja najlepša sećanja su ustvari ona sa početka mog putovanja. Te
početne godine su stvarno nešto što je postavilo temelje za sve ono što će se desiti
kasnije, i načiniće me čovekom koji sada pokušava da osvoji i četvrtu Mr.
Olimpijaza šest meseci. Ponekad je ludo kada stanem i shvatim da već skoro pola
života treniram.
ŠTA ME JE NAVELO DA POSTANEM BODIBILDER?
Pretopostavljam da bi se moglo reći da se prva iskra, koja me je inspirisala, desila kada sam imao 12 godina. Moja starija sestra je imala dečka koji se bavio bodibildingom i on je jednom prilikom ostavio u našoj kući časopis sa slikama pobednika Mr. Olimpije Chris Dickerson-a. Chris ni po čemu nije bio masivno čudovište, ali je imao sjajan oblik i proporcije. Četiri godine kasnije, ušao sam u GNC prodavnicu i uzeo kopiju knjige Beyond Built Boba Parisa. Za vas koji ste suviše mladi da se setite, Bob je imao jednu od najsimetričnijih figura ikada. Obično kada fanovi pričaju o klasičnim figurama kao što su Steve Reeves, Frank Zane i Lee Labrada, Bob Paris se takođe mora spomenuti.
Čitanje te knjige je učinilo stvar za mene. Oduvek sam želeo da se nekako ispoljim i postanem zvezda i nekako sam znao da je ovo bio način za mene da postignem tako nešto. U vreme kada sam malo trenirao fudbal i takođe pomagao na poslovima na porododičnom imanju (imali smo svinje, koze, piliće i krave), a radio sam i na betoniranju pomažući bratov biznis. Nije baš bilo pravo vreme za mene da počnem, ali je uvek to stajalo u malom mozgu.
DAN ZA PAMĆENJE
Mogu da vam kažem tačan datum mog početka bavljenja bodibildingom: 3. avgust 1991. Bio je to moj 18. rođendan. Bila je to tipična sparna letnja noć
u New England-u, još nije bio kasno, a ja sam upao u teretanu Gold’s u Worcester-u
sa 300 dolara u džepu da se učlanim na godinu dana. Rekoh sebi – to je to, sada sve počinje.
Srećom, imao sam pristojnog trenera pokazivača u početku, nekog od starijih članova. Carl Richards je tada bio trener u teretani i takmičio se na regionalnimNPC takmičenjima, i napisao mi je da pratim trening program i dijetu. Tu je bio i drugi takmičarski bodibilder
Rich Warfield, koji je učestvovao nanekim AAU takmičenjima. Posmatrao sam ga kako trenira i dobijao ideje za sopstvene vežbe.
Kada se osvrnem unazad, previše sam tada trenirao, u proseku dva do tri sata dnevno u teretani. Mesec dana nakon što sam se učlanio u teretanu, počeo sam da učim za diplomu na Krivičnom pravu na Quinsigamond Community College-u, koji je bukvalno bio u istoj ulici. Često sam išao na predavanja, onda radio jedan deo tela, zatim išao na sledeće predavanje, a onda ponovo trenirao. Nije dugo trebalo ni mojoj devojci (sada supruzi) Kerry da se i ona učlani u teretanu, kada je shvatila koliko vremena provodim tamo.
Imao sam sjajnu bazu na kojoj sam radio, jer sam počeo da treniram sa solidnih 80-85 kilograma i visinom 177 cm. Jedan od mojih idola je tada bio Paul “Quadzilla” DeMayo, koji je takođe živeo u Massachusetts-u. On je osvojio Junior Nationals i bio je u svim časopisima. Paul-ova masa je bila iznad njegovog vremena, pa je videti lokalnog momka da mu tako dobro ide meni ulivalo mnogo nade da bih i ja mogao uspeti u ovom sportu. Dao sam sve od sebe da naučim što više mogu, ali šta god da mi je falilo u znanju, nadoknadio sam to svojim entuzijazmom.
POSTAO SAM „OTKRIVEN“
Posle šest meseci, porastao sam sa 85 na 110 kilograma. Znao sam da imam određen potencijal za veličinu koji većina bodibildera verovatno ni nemaju. Moja teretana je organizovala malo „kućno“ takmičenje maja 1992. godine i ja sam to osvojio, a da pritom nisam imao pojma kako da se pravilno hranim. Još jedan lokalni takmičar koji je trenirao u mojoj teretani bi oje Derik Farnsworth, koji je kasnije postao profesionalac. Tada se takmičio na Teenage Nationals i pobedio u svojoj klasi na NPC takmičenju naše države. Derik je telefonirao u Kaliforniju Lou Zwick-u da bi mu pričao o meni.
Za vas koji ne znate, Lou je imao dugogodišnji šou na ESPN-u koji se zvao „American Muscle Magazine“ u kojem su gostovali svi top bodibilderi, a verovatno je bio poznatiji po tome što je otkrivao mlade talente pre bilo koga. Na tom šouu su ljudi prvi put imali priliku da vide momke kao što su Flex Wheeler, Mike Matarazzo, Kevin Levrone, Denis Newman, Paul DeMayo i mnogi, ako ne stotine drugih.
Lou je imao ljude u celoj zemlji koji neprestano traže nepoznate mlade sa velikim potencijalom. Nije prošlo dugo vremena i Lou me je nazvao i tražio nekoliko mojih fotografija, pa sam zamolio Kerry da me slika u teretani. Bio sam velik klinac, i definitivno su svi komentarisali moje noge tada (radio sam čučnjeve sa 300 kilograma sa 19 godina). Lou je rekao da sam bio najbolji tinejdžer, a meni su oči ispale. Nisam znao da sam već toliko dobar!
Lou je upitao Chris Aceto-a da dođe do Maine-a da me vidi i eventualno mi pomogne da poboljšam ishranu. On je došao i odmah smo se pronašli. Chrisu se sviđalo to što sam skroman i što sam slušao sve što je imao da kaže, zbog toga što je radio sa mnogim klincima, koji su bili arogantni i mislili da znaju sve. Napisao mi je dijetu da pratim, koja je imala šest obroka dnevno i ja sam je pratio u slovo.
Nije bilo lako, jer smo Kerry i ja upravo tada počeli da živimo zajedno i nismo imali puno novca. Jesti kao bodibilder, kao što znate, nije jeftino! Nisam imao dovoljno da kupujem magazine.
Ako ga neko ostavi u teretani, ja bih ga uzeo i poneo kući da pročitam od korica
do korica. Sećam se da sam sipao benzin za samo dva dolara jer mi je toliko trebalo od teretane do fakulteta za nekoliko dana – a to je jedino što me je tada zanimalo. Lou me je prilično često zvao, obično veoma kasno noću, što je bio njegov običaj, da me proveri i naredi mi da se takmičim na Teen Nationals-u. Ja još uvek tada nisam mislio da sam spre-
man. Poslao sam njemu i Chris Aceto-u moje slike napredovanja posle šest meseci dijete koju mi je dao, a Aceto nije mogao da veruje. Rekao je Lou-u da ću biti
Mr. Olimpija jednog dana. Ali to se nije moglo desiti, osim ako ne počnem da se takmičim – a to je nešto sa čim ja nisam žurio.
STUPANJE NA STEJDŽ PO PRVI PUT
Chris i njegova tadašnja supruga Laura Creavalle, bili su raspoređeni da gostuju na takmičenju Iron Bodies u Schenectady, New York, maja 1993. godine. Predložio mi je da i ja pođem i oprobam se na takmičenju. Bez ikakvih očekivanja i ikakvog pređašnjeg iskustva sa pravih takmičenja, otišao sam i osvojio Teenage i Open Men’s klase. Ta pobeda me je kvalifikovala za Teenage Nationals, koji se održavao mesec dana kasnije u Raleigh-u, Severna Karolina. Trebao sam da napunim 20 godina, pa je to bilo to. Ako sam trebao da pokušam da osvojim veliku titulu kao tinejdžer, to je bila moja poslednja šansa. 1993 NPC TEENAGE NATIONALS Odleteo sam u Severnu Karolinu sa mamom, Kerry, i mojom sestrom Joyce. Moj tata je platio za moju kartu. Nisam znao šta da očekujem. Ja sam samo bio taj ogromni klinac iz Sterlinga, Massachusetts, sa farbanom plavom kosom i ludačkom odećom za vežbanje koju smo tada imali – široko i sa stvarno žarkim bojama.
Iza stejdža, pokušao sam da se uporedim sa ostalim klincima, Branch Warren je izgledao dobro, ali nisam bio impresioniran sa njegovom sveukupnom
masom. Tada sam još uvek mislio da je u bodibildingu važna veličina. Da vam iskreno kažem, bio sam nervozan i nesiguran u sebe, učestvovao sam na samo jednom takmičenju i to pre samo mesec dana, dok su neki od ovih klinaca već imali na tone lokalnih i regionalnih titula.
Pored mene i Branch-a, bili su tu još trojica momaka na takmičenju te godine koji su
postali profesionalci: Capriese Murray, Rodney St. Cloud i Jeff Willet. Želeo sam da pobedim, ali zaista to nisam očekivao. Nisam imao sa čim da raspolažem u smislu nekih pređašnjih iskustava i reference. Pogledao sam u slike sa takmičenja 1992. godine.
Mislio sam da je pobednik u teškoj kategoriji, Paul Harvey, bio neverovatan.
Pobednik u srednjoj kategoriji i ukupni pobednik bio je Matt McLaughlin, još jedan bodibilder iz Massachusettsa. Matt je do- bijao dobru podršku javnosti, pa sam se
nadao da bih i ja tako mogao. Bio je samo još jedan momak u teškoj kategoriji, pa sam
je osvojio. Ukupno, Branch Warren me je pobedio, a njegova granitno tvrda kondicija
(čak i tada!) je ono što je napravilo razliku.
Posle tog takmičenja, definitivno sam shvatio da moram da vežbam mnogo više da bih se bolje nabildovao. Gubljenje me zaista nerviralo i činilo da zaista želim da pobedim. To bi bio model po kojem sam kasnije radio i koji me je služio kao profesionalca. Samo Bog zna, da nisam izgubio od Dextera 2008. godine, ne bi bilo šanse da se toliko napalim i dođem 2009. godine sa paketom
koji niko drugi nije smeo da pipne.
MOJ PUT PROBIJANJA DO MECCA-E PO PRVI PUT
Sanjao sam da odem u Los Angeles i treniram u teretani Gold’s u Veneciji neko vreme,
ali Kerry i ja to jednostavno nismo mogli da priuštimo. Nebo mi se naklonilo kada se greškom pojavio oglas u The Boston Globe-u o povratnom letu za L.A. za 99 dolara. Znali smo da moraju da daju tu cenu, pa sam odmah telefonirao, ali je non-stop bilo zauzeto. Napokon, posle nekoliko sati, dobio sam i rezervisao karte. Ovo je bilo mesec dana posle Teen Nationalsa, tek pošto sam napunio 20 godina.
Otišli smo tamo i odmah se zaputili u
Gold’s, gde sam upijao svaki gram energije i atmosfere. Tada su tu još uvek treniralni mnogi profesionalci: Flex Wheeler, Chris Cormier, Paul Dillett, Mike Matarazzo, Aaron Baker, to su bili neki od njih. Možete zamisliti kako je to izgledao nekom klincu iz malog farmerskog gradića sa istoka!
Nije dugo prošlo pre nego što je Ed Connors prišao i predstavio se. Ed, zajedno
sa Pete Grymkowskim i Tim Kimberom, bio je jedan od vlasnika celokupne Gold’s franšize
teretana, i puno je pomagao bodibilderima, tako što im je davao gde da odsednu i besplatno
članstvo. U tom trenutku sam shvatio da ja želim da postanem profesionalni bodibilder i da mi to bude zanimanje. Nedugo posle toga, shvatio sam da želim da živim na zapadnoj obali.
Vratio sam se u novembru i ostao mesec dana, praktično ne radeći ništa drugo osim
jedenja, treniranja i odmaranja. Napravio sam izuzetne rezultate za to kratko vreme. Takođe su me primetili razni fotografi uključujući Irvin Gelb-a. Irv je bio taj koji me je nagovorio da moje sledeće takmičenje bude neko na području L.A. Tu se celokupna bodibilderska javnost preselila, pa je uspeh na takmičenju u Južnoj Kaliforniji bio siguran put da te prepoznaju mnogi pravi ljudi. Ali znao sam da mi predstoji još puno napornog posla, nisam želeo da se vratim dok ne budem siguran da sam dovoljno dobar da napravim haos.
1995 TAKMIČENJE ŠAMPIONA
Tri nedelje pre 1995 Takamičenja šampiona, Irv Gelb je odleteo u Massachusetts da me
slika za časopis. To je bilo za Musclemag i to je bilo moje prvo pojavljivanje u časopisu.
Otišao sam tamo i prilično lako osvojio takmičenje i želeo bih da naglasim da je ta
pobeda imala najveći uticaj na moju celokupnu karijeru.
Posle toga sam se slikao za naslovnu stranu časopisaMuscle and Fitness, a Joe
Weider mi je ponudio ugovor. Ovo je ono o čemu svi bodibilderi sanjaju, ali samo nekolicina
doživi. Došao sam! Ljudi su me terali da učestvujem na Nationalsu te godine, ali
sam opet osetio da mi treba više vremena da napravim poboljšanja potrebna da seosigura
pobeda. Don Long je pobedio te godine, a ja sam dobio svoju pro kartu na 1996 NPC Nationalsu u Dalasu.
GLEDANJE UNAPRED
Kažu da ne možeš stići tamo gde želiš da odeš ako prethodno ne znaš gde si bio.
Nikada ne zaboravljam svoje korene i imam puno lepih sećanja o mojim počecima bavljenjem bodibildingom. To je bilo pre pola života, ali moje tadašnje misli i delovanja su
me dovele na put da postanem Mr. Olimpija. Da, nisam imao svo znanje koje sada
imam i definitivno nisam imao dovoljno novaca, ali želja i strast su uvek bili tu. Na kraju,
to je ono što je najvažnije. Ako zaista nešto volite i želite da u tome budete najbolji više
nego išta u životu, ništa vas ne može zaustaviti. Ja sam živi dokaz.