Tekst preuzet iz “MD Srbija” br. 2
Autor: Dan Gwartney, M.D.
Olimpija Paket za mršavljenje
U ovomesečnoj kolumni „Testosteron“, razmatrani su mnogi od anaboličkih sredstava, koji su korišćeni za stvaranje ekstremnih mišićnih hipertrofija – „Olimpijski anabolički paket“. Ovaj članak se odnosi na sredstva korišćene da smanje potkožno salo do apsolutnog minimuma. Mehanizmi korišćeni za dostizanje ovog cilja se razlikuju, kao što se razlikuju i za građenje mišićne zapremine i uključuju poznate, kao i egzotične opcije.
Kao što je rečeno na „Olimpijskom anaboličkom paketu“, ova diskusija bi trebala da osvetli neka događanja u senci; ona ne podržava ili podrazumeva da ova sredstva mogu biti korišćena legalno i bezbedno kao što je opisano. Takođe, ona ne umanjuje napore i disciplinu profesionalnih bodibildera, niti bi trebala da ponizi pozitivnu socijalnu motivaciju koju ovi muškarci pružaju svojim fanovima i javnosti.
Skidanje sala je cilj koji je zaobišao većinu Amerikanaca, jer se stopa gojaznosti povećava. Ipak, decenijama bodibilderi svih rasa i nacionalnosti pokazuju da je moguće dostignuti da telesno salo bude u jednocifrenim procentima. Razlika između napupelih stomaka javnosti i mršavih abdomena Olimpijaca vapi za objašnjenjem, u nadi da će iskustva ovih ljudi možda otvoriti terapeutski pristup u istraživanjima. Nažalost, politika koja je umešana i socijalni žig “udaren” izložbenom aspektu bodibildinga sprečava svaki takav pokušaj.
Osnova za dostizanje cilja da telo sadrži 3 procenata masti ili manje, leži pre svega u disciplinovanoj dijeti. Niko ne mršavi bez kontrole unošenja kalorija – bez obzira na lekove, hirurške zahvate, i vežbanje. Takmičari u televizijskom rialiti šou „Najveći gubitnik“, izgubili su ogromne količine težine u relativno kratkom periodu; nažalost, producenti su se usredsredili na uzbudljivije vežbačke rutine i emocionalnu dramu, pre nego na dosadne planove za dijetu.
Vežbanje ne menja stvari previše kada se radi o gubitku masti, i profesionalni bodibilderi to vrlo dobro znaju. Oni obično vežbaju od 75 do 180 minuta dnevno, ako je uključeno poziranje i jutarnji nisko-intenzitetni kardio kao deo njihovog režima vežbanja.
Mora se imati na umu da preterane količine skeletnih mišića razvijaju mesta jednake metaboličke zahtevnosti. Sportski komentatori su se pribojavali olimpijskog plivača Majkla Felpsa, koji je uzimao dnevno oko 10.000 kalorija, koje je on uspeo da sagori kroz višečasovno plivanje, koje mu je omogućio njegov mladalački metabolizam. Profesionalni bodibilderi obično konzumiraju 4.000 do 5.000 kalorija dnevno u različitim fazama priprema za takmičenje. Očigledno, dok se približavaju datumu takmičenja, bodibilderi smanjuju te kalorije i ubacuju makronutricionističke unose. Tokom poslednjih nekoliko dana pre takmičenja, bodibilder od 130kg može da smanji svoj unos kalorija na samo 1.300 do 1.500, dok neki nastave da uzimaju bar 3.000 ili više.
Mnogi rekreativni sportisti se hrane i treniraju sličnim intenzitetom i disciplinom, ali ne uspevaju da se bar približe tom „oguljenom“ izgledu olimpijskih takmičara. Razlika leži u genetici i lekovima. Ljudi ne smeju da zaborave da ovi ljudi predstavljaju „najbolje od najboljih“ u tim disciplinama. Mogućnost da se reaguje na uslove primenjene na telo (ishrana, trening, lekovi, itd.) zavisi jako od individualnih jedinstvenih genetičkih predispozicija. Uloga gena kao krajnjeg određivača potencijala čini primamljivo dopingovanje genima gotovo neodoljivim za elitne atlete u svim sportovima, nešto sa čim se Svetska agencija za anti-doping (WADA) priprema da se suoči.
Do sada ne postoji dokumentovan ili dokazan način da se kupe novi geni koji poboljšavaju fizičke sposobnosti kod ljudi. Svake godine, poneka adolescentska televizijska komedija izbaci onu izlizanu frazu „Ne možete birati roditelje, ali možete probušiti nos“. Za nekoliko godina, genetski doping se može tako promeniti da će, nadamo se, završiti sa tom starom poentom.
U nedostatku savršenih gena, rešeni “titani” pribegavaju lekovima da bi pokrenuli metaboličke reakcije. U bodibildingu, željene reakcije su povećanje mišićne mase i smanjenje potkožne masti i ukupne mase sala.
„Stvarni“ lekovi za topljenje sala
Kao sa anaboličkim sredstvima, postoje lekovi koji se gotovo univerzalno koriste među bodibilderima, ali i drugi koji nisu dovoljno poznati zbog tajnosti i suparničke prirode kulture. Iznenađujuće, nekoliko bodibildera koriste prepisane lekove za topljenje sala. To je zbog toga što se odobreni prepisani lekovi za topljenje sala oslanjaju na sprečavanje ili smanjenje nutricionističke apsorpcije. Nespecifičan gubitak težine takođe izaziva mršavljenje, ali je štetan za veličinu i snagu. Bodibilderi su usredsređeni na građenje i održavanje mišićne mase – kataboličke i hipokalorijske dijete bi mogle da pokvare njihove šanse za takmičarski uspeh.
Umesto toga, bodibilderi traže svoje lekove da bi ubrzali stopu metabolizma, povećali termogenezu, uticali na raspodelu hranljivih sastojaka, stimulisali lipolizu, smanjili diferencijaciju ili opstanak adipocita, ili smanjili višak vode u ćelijama.
Gojaznost nije stanje 21. veka. Fizičari i prevaranti su nudili lekove za gojaznost vekovima. Među najranijim tretmanima je bila potrošnja organa, naročito tiroidnog tkiva svinja, goveda, itd. Tiroidni hormoni regulišu stopu pri kojoj se hranljivi sastojci (kalorije) prenose kroz mitohondrije da bi stvorili toplotu i ATP ćelijsku energiju. Ljudi koji pate od tiroidnih poremećaja (niske koncentracije aktivnog tiroidnog hormona) su skloni brzim zamorima, ne podnose hladno, i dobijaju na težini.
Suprotno, višak dovodi do slabosti, drhtavice, nesanice, ne podnošenja toplote, i gubitka na težini. Ovaj gubitak težine je svojstven, nespecifičan za adipocite i dovodi do gubitka mišićne mase kao i masnih naslaga.
Naravno, bodibilder koji koristi različite anaboličke lekove, je zaštićen od efekata hipertiroidizma koji troši mišiće, ali gojazni pacijenti, kojima je prepisana suprafiziološka doza tiroida, često pokazuju slabost i gubitak mase. Među bodibilderima, omiljeni lek je Citomel – sintetički T3, koji je mnogo puta aktivniji od običnih prepisanih sintroida (livotiroksin – T4). Postoje i druge zamene tiroidnom hormonu, ali nijedan nije pokazao dovoljnu specifičnost u gubljenju sala, da bi se koristio u tretmanima gojaznosti. Rizik od poremećaja otkucaja srca je doveo do toga da ova terapija ne bude prihvaćena.
Takođe ugrađeno u antičke prakse primitivnijih kultura, je korišćenje efedrina i sličnih supstanci. Originalno dobijen iz biljki, efedrin i slični alkaloidi povećavaju saosećajno stanje pojedinca. Saosećajni ton se odnosi na ravnotežu uzbuđenja i opuštenosti sa tačke gledišta nervnog sistema. Kada je saosećajni ton podignut, kao kada neko uzme efedrin/kofein, telo reaguje kao da je u stanju visoke pripravnosti.
Tokom ovih događaja, bilo da su izazvani neposrednom opasnosti ili hemijskim stimulansima, adrenalin ili slične hemijske supstance preplavljuju receptore na mišićima, masnim ćelijama, mozgu, jetri, itd. Krajnji rezultat je pojačana mišićna krutost i aktivnost, veće sagorevanje kalorija, otpuštanje masti iz masnih ćelija i opšti gubitak apetita.
Klasa lekova, zvani simpatomimetici, takođe je dodala koristi smanjenja percepcije umora, povećavajući stvaranje sile, pojačavajući pripravnost i polet, smanjujući potrebu za snom i poboljšavajući određene mentalne funkcije.
Generalno bezbedni, oni nose rizik od drhtavice, emocionalne rastrojenosti, nepravilnih otkucaja srca, nesanice, visokog krvnog pritiska, itd.
Efedrin i kofein u kombinaciji ostaju veoma popularni, čak i kada postoje zabrane protiv kupovine efedrina/pseudoefedrina. Ove dve hemijske supstance mogu biti korišćene i u proizvodnji metamfetamina. Postoji dobar razlog zbog kojeg je efedrin/kofein popularan – veoma je efektan i ne umanjuje performanse ili rast mišića. Ustvari, može čak i da pomogne u građenju snage i veličine do nekog nivoa.
Potentniji lekovi postoje za stimulaciju beta-adrenergičnih puteva, uključijući lekove za astmu. Interesantno je koliko puno olimpijskih sportista, Tour de France biciklista, itd. su pod tretmanom za astmu. Beta-agonistički inhalatori proširuju disajne puteve, dozvoljavajući sportistima da lakše dišu i manje se umaraju. Kada se hronično upotrebljavaju, određeni beta-agonisti mogu da stimulišu receptore na masnim ćelijama da otpuste nagomilanu mast, i u isto vreme stimulišu skeletne mišiće da povećaju stopu i procenat sagorevanja masnih kalorija, čak i pri odmoru.
Klenbuterol, hormon rasta i pražnjenje natrijuma
Vladajući kralj u ovoj kategoriji je klenbuterol. Mane klenbuterola su da on brzo gubi efektivnost zbog opadanja regulacije receptora, pa je zbog toga potrebna gotovo svakodnevna upotreba. Dalje, nuspojave, koje uključuju drhtavicu, nervozu, nepravilne otkucaje srca i druge pojave mogu da proisteknu pri potrebnim dozama za određene efekte. Iznenađujuće je to što ne postoji previše tekstova o ovoj kategoriji lekova, sa izuzetkom formoterola, za koji opet, ne postoje dovoljno prijavljenih iskustava, koja se odnose na nedozvoljenu upotrebu pri mršavljenju.
Ukorenjena u rane godine prošlog veka, nailazi se na priču o 2,4-dinitrofenolu (DNP) kao leku za gubljenje težine. Prema izveštajima, radnici izloženi prahu DNP-a u fabrikama municije, pesticida, itd., gubili su na težini, lako su se zamarali, imali su groznicu i umirali su. Otkriveno je da je ova hemijska supstanca sposobna da lako prođe barijeru membrane mitohondrije (dela ćelije gde se proizvodi energija u obliku ATP-a), omogućujući sagorevanje kalorija od stvaranja energije. U veoma malim, izmerenim dozama, DNP može da ubrza topljenje sala podižući sagorevanje kalorija za 30 procenata ili više (iskorišćenje energije pri odmaranju), ali po cenu stvaranja ogromnog toplotnog bremena i oksidatvinih oštećenja.
Prethodno upozoreni od ovog istorijskog rizika u vezi sa ovom hemijskom supstancom i nekoliko nedavnih smrtnih slučaja mladih odraslih osoba koje su koristile ovaj lek za bodibilding i mršavljenje, mnogi profesionalci još uvek koriste DNP s vremena na vreme. Relativno je lako uočiti hroničnog korisnika DNP-a, sa karakterističnim disanjem i žućkastom bojom tena, koji je različit od žutila koje izaziva žutica.
Ljudski hormon rasta (GH) je prvenstveno viđen kao anabolički lek, delom zbog svoje uloge u rastu i razvoju dece i svog definišućeg imena. Međutim, kao što su mnogi profesionalci od sredine 80-ih do sredine 90-ih naučili, kod anaboličkih koncentracija u odraslim osobama, on izaziva različite destruktivne i potencijalno štetne nuspojave. Međutim, srećom po starije osobe, pri malim dozama (2-3 UI/dan), hormon rasta ipak može da pruži značajne efekte pri mršavljenju i pomogne u oporavku mekog tkiva. Efekat mršavljenja hormona rasta se pojavljuje na nivou masne ćelije, ali treba biti obazriv, jer prekoračenje granične doze može prouzrokovati otpornost na insulin ili netoleranciju na glukozu (pre-dijabetes), i takođe da stimuliše jetru da upumpava glukozu u krvotok.
Postoji slabo istražen put u masnoj ćeliji koji uključuje kortizol i estrogen. Dva enzima su prisutna u masnim ćelijama, 11-beta-HSD i aromataza. 11-beta-HSD aktivira kortizol u masnim ćelijama. Visoki nivoi unutarćelijskog kortizola povećavaju pretvaranje testosterona u estradiol (estrogen). Korišćenjem inhibitora aromataze, bodibilderi smanjuju skladišta masti, pospešujući povećanje estrogena, sekundarne stvari pri korišćenju suprafizioloških anaboličkih steroida. Primitivni lek, Citadren (aminoglutetimid), bio je prvenstveno korišćen od strane bodibildera da bi smanjio nivo kortizola, ali aminoglutetimid je nespecifičan lek koji blokira proizvodnju nekoliko steroidnih hormona, uključujući estrogen.
Masne ćelije proističu iz istih ćelija prethodnika, kao mišići. Možda nije iznenađujuće shvatiti da androgeni anabolički steroidi preusmeravaju ove ćelije prethodnike da ne postanu masne ćelije u skeletnim mišićima. Neki mogu da pomisle da bi to zahtevalo posebno snažan steroid, kao što je trenbolon ili oksimetolon, ali efekat se vidi sa podignutom koncentracijom testosterona. Ne postoje izveštaji o tome da bodibilderi koriste druge lekove da bi uspostavili ravnotežu diferencijacije ćelija prethodnika, možda zbog sposobnosti bodibildera da dostignu skoro savršenu „mršavost“.
Važno je znati ulogu diuretika u bodibildingu. Bodibilderi upotrebljavaju pražnjenje-punjenje ugljenih hidrata da bi povećali količinu unutarćelijske vode, zajedno sa sintolom ili sličnim lekovima.
Pražnjenje natrijuma, pijenje destilovane vode, itd., su alati sportista koji ne koriste lekove. Za top profesionalce, koriste se predvidljivije i jače moći diuretika. „Veliki tatica“ je Bumeks (bumetanid), ali mnogi koriste zajedno sa tim i spironolakton, da bi sačuvali kalijum. Mogući rizik od diuretika je ozbiljan, i uračunava neke epizode upornih grčeva i jakog lupanja srca. Diuretici takođe igraju ulogu i u nekim smrtnim slučajevima povezanim sa takmičenjima, koji su se javili u profesionalnom bodibildingu.
Vrhunac topljenja sala?
Bodibilderi su dostigli vrhunac topljenja sala – u najvećem delu. Pravilnim izborom momenta, amaterski i profesionalni takmičari mogu da se predstavljaju sa jako malim nivoom potkožnog sala, da su mišići i vene uočljivi i iz desetog reda – čak i kad se odmaraju. Ovaj uspeh zadržava zahtevnost za jačim tehnikama skidanja sala na niskom nivou. Ipak, ne postoje pouzdani izveštaji bodibildera koji su potražili anti-terapiju ili čak mezoterapiju da bi dobili na prednosti. Moguće je da je neko posegnuo za nekim egzotičnim terapijama ili hirurškim tehnikama, ali najvećim delom, bodibilderi su zainteresovaniji za eksperimentisanje sa anaboličkim lekovima – jer bi svaka dodatna konkurentna prednost u topljenju sala bila zanemarujuća.
Reference:
1. Santiago C, Ruiz JR, et al. Does the polygenic profile determine the potential for becoming a world-class athlete? Insights from the sport of rowing. Scand J Med Sci Sports 2009 Apr 20. [Epub ahead of print]
2. Baoutina A, Alexander IE, et al. Developing strategies for detection of gene doping. J Gene Med 2008 Jan;10(1):3-20.
3. Sullivan AC, Comai K. Pharmacological treatment of obesity. Int J Obes 1978;2(2):167-89.
4. Hedberg CW, Fishbein DB, et al. An outbreak of thyrotoxicosis caused by the consumption of bovine thyroid gland in ground beef. N Engl J Med 1987 Apr 16;316(16):993-8.
5. Brick JE, Brick JF, et al. Musculoskeletal disorders. When are they caused by hormone imbalance? Postgrad Med 1991 Nov 1;90(6):129-32, 135-6.
6. Wiersinga WM. Thyroid hormone replacement therapy. Horm Res 2001;56 Suppl 1:74-81.
7. Fleming RM. Safety of ephedra and related anorexic medications. Expert Opin Drug Saf 2008 Nov;7(6):749-59.
8. Hallas J, Bjerrum L, et al. Use of a prescribed ephedrine/caffeine combination and the risk of serious cardiovascular events: a registry-based case-crossover study. Am J Epidemiol 2008 Oct 15;168(8):966-73.
9. Cunningham JK, Liu LM. Impacts of federal precursor chemical regulations on methamphetamine arrests. Addiction. 2005 Apr;100(4):479-88.
10. Magkos F, Kavouras SA. Caffeine and ephedrine: physiological, metabolic and performance-enhancing effects. Sports Med 2004;34(13):871-89.
11.Tsitsimpikou C, Tsiokanos A, et al. Medication use by athletes at the Athens 2004 Summer Olympic Games. Clin J Sport Med 2009 Jan;19(1):33-8.
12. Huang H, Gazzola C, et al. Differential effects of dexamethasone and clenbuterol on rat growth and on beta2-adrenoceptors in lung and skeletal muscle. J Anim Sci 2000 Mar;78(3):604-8.
13. van der Kuy PH, Stegeman A, et al. Falsification of Thai dianabol. Pharm World Sci 1997 Aug;19(4):208-9.
14. Judah JD. The action of 2:4-dinitrophenol on oxidative phosphorylation. Biochem J. 1951 Aug;49(3):271-85.
15. Colman E. Dinitrophenol and obesity: an early twentieth-century regulatory dilemma. Regul Toxicol Pharmacol 2007 Jul;48(2):115-7.
16. Blaikie FH, Brown SE, et al. Targeting dinitrophenol to mitochondria: limitations to the development of a self-limiting mitochondrial protonophore. Biosci Rep 2006 Jun;26(3):231-43.
17. Miranda EJ, McIntyre IM, et al. Two deaths attributed to the use of 2,4-dinitrophenol. J Anal Toxicol 2006 Apr;30(3):219-22.
18. Bengtsson BA, Brummer RJ, et al. Growth hormone and body composition. Horm Res 1990;33 Suppl 4:19-24.
19. BÈlanger C, Luu-The V, et al. Adipose tissue intracrinology: potential importance of local androgen/estrogen metabolism in the regulation of adiposity. Horm Metab Res 2002 Nov-Dec;34(11-12):737-45.
20. Igaz P, Tombol Z, et al. Steroid biosynthesis inhibitors in the therapy of hypercortisolism: theory and practice. Curr Med Chem 2008;15(26):2734-47.
21. Blouin K, Veilleux A, et al. Androgen metabolism in adipose tissue: recent advances. Mol Cell Endocrinol 2009 Mar 25;301(1-2):97-103.
22. al-Zaki T, Taibot-Stern J. A bodybuilder with diuretic abuse presenting with symptomatic hypotension and hyperkalemia. Am J Emerg Med 1996 Jan;14(1):96-8.
23. Furlanello F, Serdoz LV, et al. Illicit drugs and cardiac arrhythmias in athletes. Eur J Cardiovasc Prev Rehabil 2007 Aug;14(4):487-94.